Čini mi se da se zadnjih godina dosta toga promijenilo. Više se radi, svi se zatvaramo u neke svoje svjetove, obaveze… a ustvari smo zanemarili prijatelje iz djetinjstva, prijatelje iz školskih klupa, rodbinu i mnoge ljude koji su nam nekada značili puno, a danas ih se jedva ponekad sjetimo.
Srećom da ipak postoje neke posebne prilike gdje se bar dio nas uspije okupiti. Nedavno smo imali krštenje našeg malog Noe i osim obitelji i rodbine okupili su se i naši dragi prijatelji.
Moja sekica i šogora došli su iz Švicarske (i poboljšali Noino stanje na medo štedo štednji jer je švicarac fino porastao u to doba :-)) te Nenadova sekica sa obitelji i Nenadova mama stigli su nam iz Zadra.
Dokaz da još ima pravih prijatelja dokazali su nam Kristina i Nikola koji su došli iz Splita i Alenka i Dražen sa malom Dorom koji su došli iz Rijeke da bi se družili s nama na taj važan dan.
Uobičajeno očekivani gosti iz Zagreba i okolice također su poboljšali brojčano stanje! Sve u svemu bilo nam je super!
Nekoliko tjedana nakon Noinog krštenja imali smo susret povodom 15 godina mature. Nažalost dogodilo se upravo ono s početka ovog posta, došla nas je samo trećina :-(, i to je tužno. No, sjetili smo se mnogih situacija iz tog doba, lijepo se družile (bili smo ženski razred :-)) i sa osmjehom na licu završile ovo druženje.
Pitanje je samo hoće li nam trebati opet 5 godina da se opet okupimo i koliko će nas tada doći?!
Ako prijatelja i biva sve manje, ne treba ti biti žao, jer ćeš na kraju dobiti samo koncentriranu kvalitetu, s kojom ćeš se smijat,pit i zafrkavat još bolje i žešće!
OdgovoriIzbriši